Ahoi! Full hit of summer – kišna ekstaza na obali Dunava

Napisala Dragana Glivetić (foto: Samir Cerić Kovačević)

U organizaciji kuće Posthof i Brucknerhausa iz Linza (nešto poput našeg Lisinskog), u suradnji s glazbenim promotorom PSI music, u Linzu je 12.7., prvi put na obali Dunava, održan Ahoi! Full hit of summer festival. Usprkos vremenskoj prognozi koja je najavljivala oluju i pljuskove, na obali Dunava okupilo se 9000 ljudi, spremnih na glazbenu poslasticu, iščekujući headlinere festivala: ekstatično-magičan Beirut te islandske post-rock heroje Sigur Rós.

Spomenutim headlinerima večeri prethodili su američki synth-pop bend Poliça iz Minneapolisa te islandski Ásgeir.

Kada sam stigla na festival, na pozornici je bio već spomenuti mladi islandski tekstopisac i glazbenik Ásgeir. Publika se lagano zagrijavala na zvukove pjesme „Summer Guest“ s njegovog posljednjeg albuma „In the Silence“, iako još uvijek odavajući dojam iščekivanja nečeg većeg. Potom je uslijedio cover Nirvanine  “Heart Shaped Box”.  „Neo-folk“  izvedba poznatog hita Nirvane, uz kristalno čist, melankoličan glas samozatajnog islandskog glazbenika, pokazala se savršenim novim „okruženjem“ za melankolične Cobainove stihove.  Uslijedio je niz uspješnica s posljednjeg Ásgeirovog albuma, poput „Going home“, „King and cross“ i „Torrent“, na koje je publika reagirala s laganim oduševljenjem, ali sve je to bio samo uvod u ekstazu koja tek slijedi.

Iako je netom prije 19 sati zvučnicima odjekivalo upozorenje organizatora da se u slučaju oluje koja je moguća, publika treba povući sa središnjeg dijela proplanka, nitko za to upozorenje nije mario. Dok su se oblaci sakupljali sa svih strana, 9000 ljudi nije napuštalo svoja mjesta, već su s nestrpljenjem očekivali da na pozornicu istupi Beirut. U 19.05 to se i dogodilo.

Gromoglasnim pljeskom pozdravljen je frontman Beiruta Zach Conodon koji je s trubom u ruci te sa svojim bendom izašao na pozornicu i započeo nastup starom i poznatom „Scenic World“. Osjetilo se kako se kroz tisuće ljudi provlači radost, kao da su svi željno iščekivali promjenu nakon magičnog, ali melankoličnog Ásgeira. Beirut je pozivao na ples. Uslijedila je „Perth“ sa zadnjeg albuma „No No No“, a publika se sve više stapala sa zaraznim ritmom indie-balkan folk-pop-fusion-worldmusica, ne mareći za sve tamnije olujno nebo koje se pojavilo iznad obale Dunava.

Tada je uslijedila prva ekstaza – Zach je u ruke uzeo svoj ukulele i poznati početak emotivno nabijene „Elephant Gun“ izazvao je potpuno oduševljenje publike. Beirutova „brass sekcija“ – Kyle Resnick na trubi te Ben Lanz na trombonu dodatno je obogatila zaraznu, a tako neobično živu melankoliju koja je livadu ispred Dunava pretvorila u potpuno razigrani plesni podij. Zachov senzualan, strastven i „ljepljiv“ vokal, njegova magična svirka trube i ukulelea, upotpunjeni trubom, trombonom, pianom, harmonikom i bubnjevima, začarali su publiku i obala Dunava u Linzu postaje jedno uistinu „živo“ mjesto. Beirut je prolazio kroz svoj nomadski glazbeni katalog, pružajući publici neopisivo auditivno iskustvo. Njihov posljednji album „No No No“, kao jedan od njihovih „najveselijih“ uradaka, po meni se ne može usporediti s njegovim prethodnicima poput „Rip tide“ ili „Flying Cup Club“, ali istoimeni singl s tog albuma uživo je bio hipnotičan.

Iako se oko 19.40 na publiku počela slijevati užasna kiša, činilo se da ju nitko ne primjećuje. Vrhunac nastupa bila je svima poznata „Nantes“. Kiša u tom trenutku nije postojala, samo masa ljudi koja se njihala u plavim „poncho“ kabanicama (koje je dijelio organizator – zanimljiv prijedlog za organizatore INmusic-a?)  i zajedno s bendom otpjevala dobro poznate stihove sjetne te na čudan način ujedno radosne Bierutove uspješnice. I dok se pljusak do kraja koncerta (oko 20.30) nije smanjivao, nego je postajao sve jači i jači, raspoloženje publike je samo raslo. Bend se tijekom nastupa zahvaljivao što se nitko ne povlači iako je kiša gotovo nepodnošljiva, a publika je ostala u svom prvotnom broju do kraja koncerta. Sve završava s  gromoglasnim pljeskom i poklicima publike koja, usprkos, sada već potopu, bend poziva na bis. Pomalo uvriježen „kliše“ da je austrijsku publiku teže uzbuditi, ovim „olujnim“ koncertom Beiruta, pada u vodu.  Beirut, s druge strane, još jednom dokazuje da je bend čije se izvedbe uživo nikako ne smiju propustiti.

Nakon Beiruta, neki su ljudi pokušali naći skrovište od kiše, čekajući posljednji, ali nikako nebitan nastup magičnih Islanđana. U 21:20 na pozornicu istupa Sigur Rós. Bio je ovo moj prvi koncert Sigur Rósa. Iako sam čula da mogu očekivati neopisivo snažno, gotovo spiritualno iskustvo, ono što su priredili na obali Dunava te večeri, nadmašilo je sva moja očekivanja.  To nije bio festivalski koncert, bio je to senzacionalan scenski audio-vizualni doživljaj koji kao dolazi s nekog drugog svijeta, ljudima nepoznatog. Jónsi Birgisson, sa svojim čudesnim falsettom  i bowed guitar instrumentalnom tehnikom, Goggi Hólm na bas gitari i Orri Páll Dýrason na bubnjevima, bili su više nego dovoljni da stvore svijet zvuka i slike koji se ne može usporediti s niti jednim mojim koncertnim iskustvom do sada. Prva pjesma „Óveður“ počela je magičnim zvukom „bowed“ gitare, „sintetičkim“ zvukom bubnja i spomenutom trojkom iza čijih se leđa na pozornici ukazala mreža plavih linija koja je zvučni doživljaj pretvarala u magičan prizor. Već tada mi je bilo jasno da me na kraju ove festivalske večeri očekuje senzacionalno putovanje kroz zvuk, sliku i emocije.

Uslijedila je predivna, nježnim zvukom piana protkana „Starálfur“, praćena plavom konstrukcijom svjetlosti koja je savršeno pratila emociju pjesme. Potom je započela moćna „Sæglópur“. Video zidom „odjeknula“ je snažna svijetlost, laseri su prolazili preko čarobne trojke i u jednom se trenutku učinilo da je svijetlost eksplodirala poput velike supernove. Sve to popraćeno je Birgissonovim nadnaravnim falsettom i snažnim zvukom gudala po električnoj gitari dok je Dýrason istovremeno potpuno nestao u svojim bubnjevima. U tom se trenutku delikatna, nježna ljepota pretvorila u razornu snagu i moć koja briše sve pred sobom. Učinilo mi se da je svijet kakvog znamo u tom trenu eksplodirao.

Ostao je samo taj, tamo prisutan svijet zvuka i svijetla na obali Dunava i činio se kao novi, oživljeni svijet snova i imaginacije. Magični prizori nastavljali su se jedan za drugim, publika je stajala kao ukopana u stanju neke druge svijesti, budeći se samo nakon svake pjesme, kako bi snažnim pljeskom zahvalila trojci na tom neponovljivom iskustvu.  U 23 sata, nakon dva izlaska, bend se oprostio s publikom, kao da je i njima, kao i publici, bilo teško otići iz tog, zajednički stvorenog svijeta. Teško je bilo što drugo reći, jer riječ je o iskustvu koje se u potpunosti osjeća srcem, o putovanju kroz snove i emocije, a takva se putovanja mogu samo iskustvom doživjeti. Upravo zato, Sigur Rós se ne može opisati, jedan su od izvođača koje svakako treba doživjeti. Sljedeću priliku imate već 13.8. na Sziget festivalu u Mađarskoj.

Oprana litrama kiše i emocijama, lagano, gotovo u stanju meditacije, potpuno ispunjena napustila sam obalu Dunava, zahvalna organizatorima festivala na line-upu koji je, samo u tom obliku kakav jest, mogao dovesti do ovog čudesnog iskustva. Ahoi! Full hit of summer, vidimo se sljedeće godine, na nekoj novoj kiši ili bez nje.

Text preuzet sa: www.soundguardian.com

Tags
Share